Do ovog dijela sata možemo se smatrati vježbačima, a u ovom dijelu postajemo plesači.
Mnogi rekreativci, koji su sramežljiviji i nesigurniji, ne vole baš ideju da plešu izmišljenu koreografiju, naročito pred nekim tko ih gleda, no ovo je dio sata koji je jednako važan kao i ostali dijelovi, on je kruna cijelog vježbanja.
Naime, svaki pokret, koji se do tada vježba, prati neka pravila i naš mozak trudi se logički učiti mehaniku pokreta, a sada od njega napokon tražimo da se malo ''opusti'' , postane kreativan, maštovit, da pamti slijed pokreta uz novu muziku, da ih mijenja i da im udahne život.
Svaki pokret koji je izveden tako da iza njega stoji neki naš osjećaj, izmišljena priča ili poruka, daje tom pokretu jedinstven stil, tijelo oslobađa svoje jedinstvene kretnje koje učine pokret izrazom muzike. Kažemo da interpretiramo glazbu koju čujemo.
Ako koreograf zamisli priču koju pričamo tada se možemo uživiti i u neku ulogu, no koreografija ne mora imati priču, već može biti i samo prikaz ljepote pokreta ili glazbe.
Svtko od nas muziku čuje na drukčiji način. Svako tijelo interpretira isti pokret, uz istu muzičku podlogu, na drugi način i tako pokazuje posebnost svoje građe i umjetničkog izraza.
Je li to sve ili ima još? Što radimo na kraju?